|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moji snovi isprepleteni stvarnošću-tko sam?što sam?ja sam samo sanjar,čiji pogled gasne u magli i memli,živio s usput,ko da sanjam,kao mnogi ljudi na toj zemlji.....
ples kiše nas uči životu i raspjevanom padanju s neba na zemlju, u koju se imamo rastočiti
-kažem čeri da smo stranci, kao što to i morrison reče, usamljeni marginalci, polusvijet
-pljuni na svoju facu i postani čovjek, nek' se čuje i tvoja riječ
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
i think my title says enough 
...my teacher left me to my darkest lesson , that in the end , we are alone and there is nothing but the cold, dark wasteland of eternity....
dumtiridumtiridum...počinje. prvi dan ostatka mog života, kako si i obećao(tada se možda činilo kao najava nekog niskobudžetnog trilera).
teško je vjerovati da su slike koje mi maglovito brzo prolaze glavom, stvarnost. možda ne vaša, tvoja, ali MOJA stvarnost. a u MOM, trenutno filmskom svijetu, to je jedino bitno. tvoja psihološka igra nije tek puka fikcija, iluzija već dobro smišljen plan koji se sprema da bude proveden u djelo. i provodi se iz dana u dan. teško se pomiriti s nametnutom ti sudbinom. posljedice su tu. osjećam ih.
nikad nije kasno a te život razočara, a kad se to dogodi na početku, sve su nade usmjerene prema zvijezdama.
ponekad je dovoljna trunka proljetne kiše da ti vrati vjeru, tek najava boljega razdoblja.
hm...''ne daj mi da vidim, ovo nije svijet za nas''. znaš na što mislim. tek tada.
želje su tek mali dio stvarnosti, najčešće onaj nebitni. da, moja poruka za tebe jest (u ovom trenu nije ni bitno je li ironična, uostalom, nazovi je kako hoćeš) ''nema veze, može i gore'', a johnny pjeva -zapamti jednu stvar, u ništa nisam siguran osim da te loše zabavljam...
držim te za riječ. doduše, i prvi put sam te držala.
poljubi prvo one nesrećne
pa onda smiri one nemirne
lutkama sašij male haljine
i lovcima zategni lukove
pronađi me, pronađi me
u sobi gde umire dan
u mojim hladnim kišnim sobama
na zidu crniš čistog crnila
to je zid, to je zid
iz crnog, mrtvog, praznog mrtvila
pronađi me, pronađi me
u sobi gde umire dan
mi smo slobodni, mi smo slobodni
ja sam rodjen sasvim sam
rodjen sasvim sam
pomiri pse i mačke rečima
nahrani glad u svojim očima
dodirni dlanom nedodirljive
i spasi nas neuhvatljive
pronađi me, pronađi me
u sobi gde umire dan
zajaši vetar prema brdima
u brdu kamen, sol u nedrima
to je zid, to je zid
mrzim senke naših godina
pronađi me, pronađi me
u sobi gde umire dan
neprestano se trudim da priopćim nešto nepriopćivo, da objasnim nešto neobjašnjivo, da ispričam nešto što nosim u kostima i što se u tim kostima može doživjeti. možda to u biti i nije ništa drugo doli onaj strah o kojem je već često bilo govora, upravo strah protegnut na sve, strah i od onog najvećeg i od onog najmanjeg, strah, grčevit strah od izricanja jedne riječi.
uostalom, možda taj strah nije samo strah nego i čežnja za nečim što je više od svega onoga što ulijeva strah.
franz kafka
few are those who see with their own eyes and feel with their own hearts
we will either find a way or make one, i say so even though i don't believe so. you weren' there when i needed you. it's too late..
Srce puno riječi, suze govore
Nestali snovi ljube kao koprive
Koliko na svijetu ima malo mostova
Sami kao otoci što more razdvaja, kažeš ...
Uvijek ovdje, blizu mene, postoji još dio tebe
Kilometri prićaju, najtužnije priče
Greške kao pijesak vjetar nosi u lice
Tišina postaje moj jedini zvuk
Kao prazna boca ostavljen na dnu, kažeš
Uvijek ovdje, blizu mene, postoji još dio tebe
Cijeli svijet, stane na moj dlan
Tonem dublje za još jedan dan,
Dublje za još jedan dan
Na zlatnom tepihu prosutih zvijezda
Želje nam postaju glasnije od smijeha
Koliko na svijetu ima malo mostova
Sami kao otoci što more razdvaja, kažeš
Uvijek ovdje, blizu mene, postoji još dio tebe
iskorištam pruženu mi priliku.
poigravam se s riječima koje nanose tako oštru, a opet tako slatku bol.
zašto se sklanjaš s puta kad je tvoj red da stupiš na scenu?
jednom si mi rekao da živim u iščekivanju 4 jahača apokalipse. imao si pravo. ne boj se hladnoće i nepristupačnosti. kako se možeš bojati sam sebe?
izostavi taj dio. oni čine svijet za sebe. ti činiš moj svijet.
kad nestanu oni, ostaje samo moj svijet. tad sva ona pisma koja su nekad bila pisana bez isprazne želje da izazovu samilost ili divljenje, postaju nepotrebna. riječi postaju suvišne. brzina kojom smo se nadigrali natjerala nas je na bijeg u nepovrat. znaš li da nismo trebali bježati? nismo smjeli dignuti ruke tako brzo.
pustit ću pjesmu koja je svirala kad si mi dao prvi znak, kad sam shvatila ono što mi je cijelo vrijeme bilo svrhom i blaženi sni će potaknuti jutra
da se probude i naprave one odaske tek blijedim točkama naše prošlosti.
pomozi mi da ovladam sobom. znam da opet možemo biti na vrhu, gledati iz našeg prikrajka i ne shvaćati kako netko može ne cijeniti darove koje mu pruža život, njihova nmogućnost da shvate pretvorit će se u našu nadmoć.
znam da neće ostati na ovome. sjest ću na našu klupu i s nje gledati svijet. gađat ću ih ispraznim rječima(pokušala sam obajsniti).
ciljano usmjeravam bujicu riječi, ne bojim je se, znam da me više ne može povrijediti.
do tada, dok oni ne dođu, sve što imam je krivo tumačeni osmijeh, zamaskirane riječi, vlastite misli, koju umetnutu rečenicu u unaprijed smišljeni dijalog za koju samo ja znam što znači. tako će i ostati. dok oni ne dođu. 
prvi put te vidim onakvom kakva zaista jesi. nakon dosta vremena osjećam olakšanje i sreću. sad znam da se nisam prevarila. nisam pogriješila. ne još. 
zatvorim oči i vidim onaj isti prizor. ali osjećaj koji on izaziva u meni nije isti. više se ne pitam što znače oni pogledi upućeni u zabrinjavajuću daljinu, zašto lagano protreseš upaljač prije nego što zapališ cigaretu, vodiš sa mnom razgovore koji vode upravo u onom smjeru. sad znam kuda vode.
znam što ona želi postići držeći te u svojoj milosti, što osjeća. naučila sam upotrijebiti ključ koji si mi dala. tek sam sada svjesna njegove opijajuće moći. činiš me sretnom. slobodna sam. nisam tvoj rob, a njen ni ne pokušavam biti. spoznavši nečiju moć daješ si priliku da mu je oduzmeš. sad znam. 
pokušala si me definirati, zar ne vidiš da to ne mogu ni ja sama? i ona je pokušala isto, odustala je tik prije cilja. ili sam to bila ja?
i onaj hladni beton ima svoju draž, baš kao i netom udahnuti nikotin. je li me slušaš? ili se samo pretvaraš? nije važno. ja stojim iza svojih riječi.
imaš pravo, sviđa mi se patetični cinizam tako očito zamaskiran u najranije jutro. sviđa mi se i smišljanje isprika za njih. precrtaj ovo, trenutno mi se sviđa sve. ni onaj pokret više nije upitan. napokon je dobio toliko željenu formu. u tome si se prevarila. sve mogu nazvati svojim imenom. jer sam tako odlučila. jer sam to poželjela. 
sad znam da to mogu JER TO ŽELIM.
nevjerojatno kakav je blagoslov probuditi se i znati da nisi u sukobu sam sa sobom
a oni koji ga posjeduju nisu ga svjesni.
ostao sam sasvim sam da ležim na suncu
ja zvao sam te da dođeš iz snova i pružiš mi ruku
ja molio sam da se napune moja mora i rijeke
u njima još jednom da osjetim novu ljubav da teče
koliko potrošenih priča, pune ulice papira
pokidanih istina
snovima trošili smo ceste
i ma da se ne smije u sebi dugo šutjeli...
pomakni granicu, ne vidim se od nje.
uporno i tvrdoglavo potiskivanje emocija. nepovjerenje. mislim da navedeni razlog nije pravi..
my place in this world. my hopes, my dreams?
znate onaj osjećaj kad čekate da se nešto dogodi jako dugo, a onda kad se napokon sve poklopi,napokon sve dođe na svoje, ne osjećate ono što ste mislili da ćete osjećat?
usprkos tome što ste unaprijed napravili scenarij u svojoj glavi, predvidjeli situaciju, odigrali svoju ulogu, prošli taj razgovor milijun puta, sad šutite k'o zaliveni i ne znate kuda da gledate, što da kažete.
bujica riječi zamijenjena je tupilom. prošlost, sadašnjost, budućnost? ne znate. a ne znam ni ja.
i dalje gledam u sliku. ona se jedina ne mijenja.
miris prve jeseni.
tišino možeš li me čuti
ja sam samo tvoje roblje...
looking 4 way out?look a little closer...maybe, just maybe it's in front of u.
More pricks than kicks
došlo vrijeme da se život proba
i zajedno s njim
iscurio je virus boje neba
kako logičan stih
moj goli prik
sam protiv svih
on zna za svaki trik
moj goli prik
više tupih nego ludih reče
ignorance is bliss
a gdje to piše da se milost nuđa
kako logičan stih
moj goli prik
sam protiv svih
on zna za svaki trik
moj goli prik
moj te mota prik
ljudski snovi gore kao drvo
svako ime nosi znak
samo da se sačuva vlast
jednom slava drugom mast
moj goli prik
sam protiv svih
on zna za svaki trik
moj goli prik
moj te mota prik
''eto,u tome je sva nevolja.
ne možete nigdje naći lijepo i tiho mjesto, jer takvih nema. možete misliti da postoje, ali kad jednom tamo stignete, netko će se, kad ne budete gledali, uvući za vama i napisati jebem te točno ispred vašeg nosa. provjerite to jednom i vidjet ćete.
mislim da će, ako ikada umrem i ako me nabiju u neko groblje i postave mi nadgrobni spomenik i te stvari,na njima napisati holden caulfield, zatim koje sam godine rođen, a koje sam godine umro,a omah ispod toga bit će napisano jebem te.''
sjedim. gledam. i onda shvatim da me prate tvoje sjene i pletu mrežu oko mene.
pokušavam prodrijeti u njene bolno plave oči i upiti svaku riječ poigravajući se sa vlastitom željom da joj pomognem.da pomognem sebi.
koja naivnost. koji smiješni optimizam.
željeti,pokušati i zaista pomoći nema veze jedno s drugim.
nekoga razumijeti ne znači da se mu pomogli. ali pozornica/totus mundus agit histrionem/ je tek dio putovanja,tek trenutak prije toliko očekivane spoznaje.prihvati igru i nasmiješi se. play by their rules..
samo trenutak koji će ubrzo proći
nastavila je hodati iako nije znala put.orijentirala se po osjećaju. izbjegavanje povratka kući postala je rutina.
''misli na svoju smrt.kao na prestanak,jasni prekid,poništenje svega onoga što ona jest.svejedno kada.usredotočila se na fizičko trajanje vremena.
saki trenutak može biti posljednji,ali dok traje,svaki se trenutak smjesta pretvara u odgodu. prolaze trenuci,jedan po jedan,teku i ništa se ne događa,zapravo događa se sve,jer ona ne umire.
kao da čeka udarac sleđa a ne zna odakle će doći ni gdje će udariti,
ona zadržava dah,pokušava osjetiti vlastitu smrt.
Ćuti samo vlastito disanje,automatsko,ono je izvan njene kontrole,pri svakom udisaju može se zaustaviti.
prestala bi disati,ispila bi svoju posljednju čašu zraka:ugasila bi se
a da to možda ne bi ni primijetila.
u početku joj ta vježba izaziva tjeskobu,no nakon nekog vremena
ponovno pronalazi vjeru u sebe i osjeća se
manje ranjivom.pita se što bi posljednje vidjela,koji bi bio posljednji isječak djelića svijeta koji bi joj,jedva naslućen,iščeznuo pred očima.
nikada ne bi doznala što bi joj se zaustavilo u zjenicama u nultom vremenu njihova raspada,nikada ne bi doznala koju bi joj poruku posljednji živčani podražaj poslao u mozak. kada je bila mala,zamišljala je posljedice svoga odlaska.
prizor je gotovo uvijek bio složen po istom obrascu.
svi koji su je poznavali plaču,govore koliko su je voljeli i ona je u njihovoj tuzi,koja je uvijek bila na sve mogua načine iskazivana,crpila snagu.
osvećivala im se,svojom smrću ih kažnjavala.''
dvije marionete u kabini ne prekidaju razgovor,glagoljivi primjerci
izumiruće vrste.
ne želim tratinčice.nisam hugolina sada,nisam nikada ni bila.
htjela bih...ma,samo bih htjela.to ne znači da je to dobro za mene...
i thought it would be like this...i tried 2 sent u a sign,but sometimes we can't accept something that's staring us in the eyes.i tried 2 warn u,my dear but u wouldn't listen...so keep making your mistakes,u'll see one day...one day u'll see.
sat je upravo izdajnički otkucao ponoć i dao mi do znanja da smo jednim danom bliže kraju.
sjedam na jednu od onih od silnih preopterećenja izmučenih stolica i buljim u izgaženi pod. odlučila sam da više neću razmišljati o njima. no to je još jedno od onih ispraznih obećanja. tolike godine, razgovori...zar je to sve bilo formalnost nametnuta sa strane onih koji se ne spominju?
kako da ne razmišljam?kako nakon svih onih sati provedenih u uvjerenju da zajedništvo postoji? razgovore su zamijenile žestoke rasprave sa staklenim čašama i isprazno povačenje zadnjeg dima iz prve mi dostupne cigarete.
i dalje se tješim da će jutro donijeti promjene. koja neminovna laž.
razmišljam o nekom tzv.dobru u današnjem svijetu a jedino što i zapravo treba jest udarac u glavu koji će me brutalno dovući svijesti.poput ovog.
ali ja i dalje sjedim u polumraku zagušljive sobe ispijajući zadnju bocu jeftinog vina...cijena neprihvaćanja od nepoznatih ljudi je prevelika..
svako ide sam sa svojom boli,nije važno je li mačka crna ili bijela...
na svaki osjećaj se moguće navikuti ako se s njim dovoljno dugo suočava.
otuđiti se od nekog ili se ograditi ne znači nužno i patnju.
ljudi sa smiješnim imenima i skupim autima i ružama koje cvatu ravno ispred kuće. olovka koja para otužnu tišinu i svakim slovom vas sve više suočava s istinom od koje ste bježali? umjetnici?smiješno. doći ćei dan kad će i tebi biti pružena ruka..
:siguran sam ili samo mislim da sam siguran
staklenim nogama
ovo je hod po tankoj žici
maskiran sam ili samo mislim da sam maskiran
Pod ovim bojama
Govorim samo reci sto me kriju
Sastavicu krajeve
Iscepane poruke
Tragove pod prozorom
I obale pod jastukom
Kao u snu
Oprezan sam
Tvoje oci gledaju u moj dlan
Ti ne znas ko sam ja
Ja ne znam ko bih mogao biti
Pokusaj saznati
Ni iz cega sklopiti
Podigni zavesuPokazi sve sto mislis da krijem ....
pokušaj spoznaje ne uspijeva svaki put...nakon pada ustaneš i pokušaš ponovo...jel u tome bit?
ili?
možda nije ni bitno...možda je bit u tome šta nema biti..svako kreira vlastitu...
ima li ovo kakvog smisla?
they did it...i know it in my heart....maybe it sounds childhish,but i really dont care...i stopped a while ago...
i tako godina za godinom,mjesec za mjesecom,dan za danom,jedan isprazni razgovor za drugim...gledam kako iluzije postaju stvarnost...njihova stvarnost...stvarnost koju sam ja stvorila. ironični bumerang kiše milijunti put ponovljenih riječi me dovlači svijesti-a ja nemam dara da odgovaram....
i sva ta gomila u meni natjera me da ustanem. nespretni koraci odjekuju i glasno se poigravaju s onom slatkom simfonijom nazvanom tišina. znala sam da će doći i taj dan. uzimam zadnji dio sadašnjosti i nosim ga u budućnost-izblijedjelu i pomalo nalik na boemsku torbu za koju sm uvijek mislila da je izvjesni odraz mog duha.
prati me izvjesni osjećaj nepovratnosti;neumitost sudbine je neupitna-osjeća se u svakom novom koraku.ne bojim se,dok hodam mračnim ulicama zabavlja me igra kiših kapi koje u moju percepciju hladne večeri unose nove doživljaje(sad se sjećam-doživljaji koji nedvojbeno podsjećaju na one povezane s mistično-okultnom tematikom prisutnom u toliko proučavanom romantizmu.)
Ironično? pokušaj bijega dovodi do nove stvarnosti,nove životne istine...
ispraznost,osamljenost demonskog junaka tiho,gotovo neprimjetno,uvlači se u svaku poru moga bića,a patetika srednjovjekovnog romana dobiva novu dimenziju. ovog puta nema povratka....
''neprestano se trudim da priopćim nešto nepriopćivo,da objasnim nešto neobjašnjivo,da ispričam nešto što nosim u kostima i što se u tim kostima može doživjeti. možda to u biti nije ništa drugo doli onaj strah o kojem je već često bilo govora,upravo strah protegnut na sve,strah i od onog najvećeg i od onog najmanjeg,strah,grčevit strah od izricanja jedne riječi.
uostalom,možda taj strah i nije samo strah već i čežnja za nečim što je više od svega onoga što ulije strah...''
franz kafka
tišina.samoća.grad u prolazu.sjedim i slušam muziku.odjednom sva ona silna borba postaje besmislena. misli i dalje naviru,ali se odupirem žustroj želji da isplivaju na površinu.ipak mi se čine suvišnima.nitko ne progovara kao tišina. tek tada istina dolazi na vidjelo. gasim mp3-to relativno novo tehnološko čudo-dok mi upravo poslušani stihovi odzvanjaju u glavi...ipak će oa maloprije suluda ideja o šetnji biti ostvarena,na ovom sam mjestu ostala predugo.no i dalje me privlači pomisao na ono udaljeno mjesto ispod starog hrasta. zgrabim ofucanu torbu s natpisom AZRA i uputim se.
iako se u daljini uvijek naziru razni propaliteti,to mjesto za mene predstavlja životnu scenu.da,životnu scenu kojom prolaze gliste,kukci i drugi suludi stvorovi.ipak iz tog mjesta ,bar za mene,iskri nešto poveće.
onaj smrad kanalizacije dopire do mojih nosnica i tada shvatim zašto svi izbjegavaju to mrakom zaklonjeno mjesto.
hladnoća i nepristupačnost me i dalje fasciniraju.
iscrpljene ulične svjetiljke koriste zadnje atome svoje snage da obasjaju najudaljeniji kutak ulice.
polako,ali sigurno njihov životni vijek biva ispunjen. bacam pogled na moj fossil i shvatim da su dvije minute do ponoći,a ja i dalje razmišljam o ispraznom postojanju uliče svjetiljke. nabacile su osmijeh i utonule u mrak,no misli koje sam magično pokušala transformirati u riječi prepoznatljive samo meni,i dalje me prate i ostaju onakve kakve jesu-nepriopćive,neprihvaćene,nerečene...
ne shvaćam ih.odjednom ona tišina mi počne smetati.
vadim đžepni nožić,bez kojeg ne idem ni do dućana i počnem lupkati
o metalnu pozadinu već skršenog mobitela.
neznam iz kojeg razloga,ali to usklađeno lupkanje me podsjećalo na nju,na njega,na nas. čujem smijeh koji se brzinom svjetlosti širi ulicom.
otišaoje do krajnih granica i nestao. nema ga više.
ono lupkanje najednom prestane. svakim trenutkom sam biže istini,onoj istini koju nitko neželi prihvatiti,a koje postaju svjesniji svakog trenutka.
tada shvatim da na trenutak moram ostaviti alter ego debatu
i udovoljiti žeđi koja me muči već neko vrijeme.
izvadim iz isprane torbe ojađenu bocu vode i prislonim je na usne.
sjećam se.....i u tom trenu mi se sve učini besmisleno.vratim bocu natrag i dopustim nerealnosti da poprimi sasvim realne oblike.
vraćam se natrag kroz put spoznaje i promislim kako je pametno što su neke stvari ostale nedorečene.
sjećam se kako sam koračala prepuštena slučajnosti neočekivanog i besciljno tragala.
trnjem je obrastao put stvaran godinama šutnje.
ugledah blijedo svjetlo udaljene sobe. čujem teške korake znojnog radnika povratku s posla.
vjerojatno je poveo jednu od brojih prepirki s nadređenima. zasaje i vadi knjigu.promatram ga u polusnu dok iz stare knjižice vadi požutjeli list papira. tek što me uočio,naglim je pokretom ruke vratio netom uzete predmete i vratio ih na svoje mjesto i produžio dalje.
lažni mir uspavane večeri i dalje je prisutan.grad je i moje perspektive napokon dobio konačnu formu.
promatram svijet iskidan na tisuće djelića.bacam pogled na oronulu klupu i shvatim da polako,bez opiranja,tonem u san....
